Dana 16. juna 1415. godine “…in Uxora subtus castrum Dobuy…” (…U Uxori ispod dobojske tvrđave…) ulogorila se ugarska vojska. Ovako su dubrovački trgovci pisali ugarskom kralju Sigmundu o napredovanju kroz Bosnu. Ovo je ujedno i najstariji zapis imena Doboj u poznatim istorijskim dokumentima. Ovdje treba naglasiti da je dobojska tvrđava mnogo starija od prvog pisanog zapisa o Doboju.
Izgradnja tvrđave u 13. veku zahtevala je osnivanje grada. U srednjem vijeku tvrđava se nazivala gradom, a varoš predgrađem, čime je naglašena vitalna veza između ova dva fenomena. Uvijek treba imati na umu da je tvrđava izgrađena radi kontrole važnog puta i njegovog raskrsnice u ovom dijelu bosanske kotline. Veliki put na raskrsnici ima prazan prostor, a to je vrijednost trga u srednjovjekovnom gradu za naselje.
Mala površina ove raskrsnice na platou ispred ulaza u tvrđavu postala je dobojski srednjovjekovni trg, a kada se oko trga i oko tri puta koji ulaze i izlaze sa trga sazidaju kuće, onda je to već rođenje malog grada iz 13. stoljeća sa trgom i tri ulice. Treba samo dodati gradsku crkvu, podignutu uz južnu stranu trga, nasuprot ulaza u tvrđavu, jer u srednjovjekovnoj kršćanskoj zemlji nema grada bez crkve. I konačno, oko crkve je prvo groblje Dobojčana. Ovo upotpunjuje sliku malog predgrađa srednjeg vijeka.
Na gravuri iz znatno kasnijeg vremena, oko 1785. godine, vjerovatno iz pera kapetana Božića, vještog austrijskog špijuna i dobrog topografa, izuzetno je uspješno prikazana urbana situacija grada Doboja. U njemu je sve napisano onako kako je sagrađeno u 13. veku. Postoji samo mali dodatak iz 16. stoljeća, kratka uličica od trga do groblja koje su uspostavili Turci, jer srednjovjekovni kršćani kao da nisu imali drugo groblje, osim onog oko crkve. Gravura vrlo uvjerljivo pokazuje punu ovisnost urbane cjeline grada, njenog prostornog uređenja od topografije lokacije. Osim toga, postoji i činjenica da je trasa puta nužno morala ići od doline do prevoja/sedla, pa je jasno da je prilikom osnivanja grada urbanističko rješenje zapravo forsirano oblikom tla. , a ne po izboru prvograditelja.
To je bio početak grada zvanog Doboj, sa tri ulice i trgom, ali na važnoj raskrsnici. Gledano iz daljine, blizu tvrđave, sa svojim drvenim kućicama izgledalo je kao jato ptica pored neke ogromne kamene ptice. Danas to može izgledati čudno, ali istina je da je pravilo srednjeg vijeka bilo da se kuće oko tvrđava moraju graditi samo od drveta. To je zato što je kamen sa zidova kuća napadač mogao više puta koristiti prilikom opsade tvrđava.
O najstarijem gradu Doboju moguće je postaviti mnoga pitanja, ali je malo odgovora. Pisanih izvora jednostavno nema, a materijalni arheološki nalazi su skromni. Broj kuća, prilično generalno i približno, može se zaključiti iz veličine tvrđave, za koju je u mirno doba potrebna posada od 30-50 stražara. Znači isti broj kuća u gradu. Poznato je da trgovci i zanatlije više nego rado borave u gradovima koji su zaštićeni tvrđavama i imaju trgove, a djelatnost pojedinih zanata direktno je povezana s potrebama tvrđava. Konačno, u gradu Doboju treba vidjeti i kuće nekih manjih poljoprivrednika, čija se imanja nalaze u okolini. Zato bi brojke, oko 50 stražara, 10-15 trgovaca i zanatlija i oko 10 domaćih stolara dale vrlo približnu brojku od oko 70 kuća.
Doba osmanske vladavine
Tursko osvajanje, zatim dogradnja dobojske tvrđave, imalo je značajne posljedice i promjene za njegov grad. Prethodna hrišćanska posada nije uživala poverenje Turaka, pa je napustila tvrđavu, a obično i grad, jer su na njihovo mesto dovedene turske straže. Starom kršćanskom stanovništvu određena je susjedna lokacija, koja će na osnovu društvenog statusa koji im je pripadao u novoj državi (raju) dobiti naziv Rajčinovac. Potom će svoje novo groblje uspostaviti na blagom usponu pri kraju današnje Vidovdanske ulice. To groblje će biti uništeno u naše dane, nakon Drugog svetskog rata. U starom gradu Doboju između 1512. i 1520. godine, za vrijeme vladavine sultana Selima I, srušena je hrišćanska crkva iz 13. vijeka i na njenom mjestu podignuta džamija. To je prva islamska bogomolja u gradu Doboju.
Posebno treba obratiti pažnju na činjenicu da je od 13. vijeka, kada je osnovan, pa do posljednjih decenija 19. vijeka, grad Dobojka stajao kao skamenjen, baš kao tvrđava. Broj kuća pred kraj turske vladavine jedva da se udvostručio. Razloga za to je više, od kojih su svakako najvažniji to što je ovo pogranično područje od kraja 17. vijeka i svijest da osvajanja na Balkanu za Turke ne mogu trajati vječno.
Austrougarska okupacija
Krajem 19. stoljeća u Doboj dolazi do velikih promjena. Na prostornom planu promjene ne podrazumijevaju obnovu starog, naslijeđenog jezgra iz srednjeg vijeka, već se kreću u teritorijalno proširenje naselja. Došla su potpuno nova vremena. Zaostalo tursko carstvo sa svojom istočnjačkom ideologijom zamjenjuje Austro-Ugarska, evropski okupator sa modernim ekonomskim konceptima. Izgradnjom uske pruge Panonija – Primorska dolina Bosne ulazi u mrežu evropskih komunikacija. Raskrsnica kod Doboja (Usor za Teslić i Spreč za Tuzlu) postaje najvažnija i najprometnija saobraćajna tačka u Bosni i Hercegovini. Vrlo brzo su izgrađeni duž istih putnih pravaca, a putevi su prekriveni lomljenim kamenom. Za Doboj su posljedice bile izuzetno značajne i dalekosežne. Školjka starog grada, koja se vekovima održavala, popucala je i naselje je poteklo u dolinu.
Prvo, na severoistočnoj strani, preko puta Popovog brda, prostire se prostor ispunjen kućama do novoizgrađene Srpske pravoslavne crkve. Zatim je nastavljena izgradnja kuća do željezničke pruge gdje je izgrađena stanica Doboj. Na ovoj novoj raskrsnici ostavljen je prazan prostor. To je drugi dobojski trg. Od nje je izgrađena nova ulica do željezničke stanice, gdje je opet ostavljen prazan prostor, trg ispred željezničke stanice – ovo je treći dobojski trg. Osim toga, probijena je i ulica koja vodi do novoizgrađenog mosta na rijeci Bosni, gdje su bile konjičke kasarne austrougarskog okupatora.
Drugi smjer širenja išao je u pravcu jugoistoka prema tada novoizgrađenoj željezničkoj stanici Usora. Ovdje su izgrađene radionice, prijeko potrebne za željeznički čvor, a kako nije bilo domaćih kvalifikovanih radnika, useljavali su se stranci. Za njih je izgrađena stambena “kolonija” sa preko 30 kuća i to naselje je dobilo ime Usora. Tu su se pojavile i druge radionice, uglavnom one zanate kojih na našim prostorima ranije uopšte nije bilo. Konačno, 1892. godine u ovom kraju je izgrađena mala fabrika šećera. Kako je vrijeme odmicalo, u Usorskim radionicama i šećerani zapošljavali su se i domaći ljudi koji su na posao dolazili iz okolnih sela, ali i iz starog grada Doboja. Za potonje je “probijena” poprečna komunikacija, stari grad Doboj – Usora, prvo kao pješačka staza, a kasnije proširena i zasuta šljunkom. Dobila je naziv Radnička ulica, (danas ulica Vojvode Sinđelića), što najbolje govori o njenom nastanku i nameni. Ubrzo je okružena kućama, koje su, doduše nepotpuno, povezivale novo naselje sa Dobojom.
Doboj nakon svjetskih ratova
Treći prostorni zahvat, proširenje, također je postignut prema potrebi. Još u 18. stoljeću, povlačenjem toka rijeke Bosne u današnje korito, oslobođen je prostor na potezu kontakta između prve visoravni i doline, pa je preko nje prošao i lokalni put. Nakon Prvog svjetskog rata započeli su i ubrzo završeni radovi na nasipanju starog korita rijeke Bosne, koje je bilo toliko uzdignuto da je pretvoreno u novu ulicu. Tako je nastala ulica Kralja Aleksandra po čijem je posjetu Doboju 1924. godine dobila ime. Njegovo proširenje pokrilo je novu potrebu, odnosno novu kasarnu, uspostavljenu nakon Drugog svjetskog rata.
Tako je Doboj dočekao kraj Drugog svjetskog rata. Izgradnjom pruge normalnog kolosijeka Šamac-Sarajevo, željeznička stanica Doboj postaje prvorazredno željezničko čvorište. Neminovna je bila izgradnja mosta preko Bosne. Iznuđeno rješenje bila je ulica postavljena pod pravim uglom na novi most i željezničku stanicu, ali se nije protezala u stari dio grada i centar oko stare uskotračne željezničke stanice, već znatno zapadnije, pa pojavila se potreba za stvaranjem novog centra Doboja. Od volje ili bolje reći vizionarske zadužbine tadašnjeg urbanista zavisio je i izgled ovog četvrtog centra ili trga Doboja. Vladajuća shvatanja polovine 20. veka preovladala su u korist rešenja sa većom površinom zelenog parka. I preovladale su socrealističke potrebe, pa je napravljen veliki prostor za sastanke, a zatim je zeleni dio proglašen Parkom heroja.
Time smo došli do svojevrsnog kraja, iako gradovima poput Doboja nema kraja.
Grad Doboj web
YUPORTS.COM